U ponedjeljak je u prostoru Gradske knjižnice i čitaonice Ogulin predstavljena zbirka poezije ogulinskoga znanstvenika i pjesnika Marka Grbe „Oda praznom prostoru i druge meditacije“. Druga je to po redu zbirka poezije koju je ogulinski Ogranak Matice hrvatske tiskao u okviru projekta s ciljem predstavljanja pisanog izričaja lokalnih autora.
O Grbinu su liku i djelu govorili predsjednik OMH u Ogulinu Hrvoje Magdić, voditeljica Kluba ljubitelja poezije pri GKČ Ogulin Zvjezdana Jurjević te kazališni i filmski redatelj Mario Kovač. Uz samoga autora, poeziju su čitali i članovi ogulinskoga Kluba ljubitelja poezije Inka Salopek, Zvjezdana Jurjević, Josip Šibarić, Ljubica Gašparović te ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Ogulin Anita Brozović Šolaić. Predstavljanje je moderirala Katarina Juhas, a za kratke glazbene točke na gitari pobrinuo se mladi ogulinski akademski glazbenik Domagoj Vuković.
Marko Grba pjesnik je otvorenih horizonata u potrazi za novim mjestom pod Suncem, možda još i neistraženim ili nedovoljno istraženim (ako je i jedan topos poezije, uopće umjetnosti, ikada moguće do kraja istražiti?) kao i pjesnik koji ne prestaje osluškivati glasove tradicije, velikih (manje ili više znanih) pjesnika čijim se motivima i temama među ostalim nadahnjuje i kojih ponekad glas preuzima u nadi, dakako, da je to s dopuštenjem i bez pretjeranih zamjerki. Zbog jednog ponaosob, W. B. Yeatsa, zapravo počinje pisati s oko dvadeset godina i ubrzo pronalazi svoj izvorni pjesnički glas kao i, kako to voli reći, metodu, onu za koju si utvara da je posve univerzalna te takva može biti od pomoći za pisati o bilo kojem predmetu koji se daje pjesničkoj obradi. To bi trebalo biti manje-više razvidno i iz ove knjige pjesama u kojoj se, jedna do druge, nižu pjesme o sadašnjosti kao i prošlosti, o povijesnim temama kao i geografiji, metafizička poezija kao i religiozne himne i lamentacije, univerzalne teme i apstrakcije znanosti, ali i – uvijek – osobni doživljaj kao pokretač pjesama. Pjesnik također voli kazati, kako je barem jednako, ako ne i više, o pisanju poezije naučio slušajući djela velikih skladatelja, ne samo iščitavajući djela velikih bardova, što bi posebno trebalo upasti u oko (ili, prikladnije, ostajati u uhu) u njegovim poduljim obično otvorenim sekvencijama (poput glazbeno-scenskih korusa), provedbama lajtmotivima ili u kadencama gotovo svake pjesme.
Autorov pjesnički prvijenac plod je desetak godina zamišljanja, prikupljanja i slaganja pjesničke građe kao i nekoliko godina razmišljanja o onome što bi valjalo odbaciti i prije nego li je postalo u pjesnikovu umu, o čemu nikada ne treba pisati, što se poeziji ne dolikuje, što je mrtvo i prije no što je rođeno. Upravo tih, potonjih, ideja ne nedostaje u suvremenoj pa i postmodernoj lirici i to posvuda u svijetu, najčešće od onih koji su pjesnici, odnosno umjetnici, samo po nazivu i po htijenju, htijenju za časti, slavom, novcem, a da svoju muzu zapravo nikad nisu ni upoznali. Nasuprot tomu, autor nikada nije ni pomišljao da bi jednom postao pjesnikom, da bi propjevao; ne, njega je muza jednostavno sama pronašla (doduše, moguće na podstrek slavne Vesne Parun, koja ga je jednom još kao malca na školskom susretu s pjesnikinjom upitala, onako usputno, piše li poeziju, na što on nije znao što odgovoriti).
Izvor: https://www.facebook.com/profile.php?id=100085482590385&locale=hr_HR
