Pozivamo vas na predstavljanje slikovnice “Saškine čokoladne pustolovine” knjižničarke i književnice Sanje Graše koje će se održati u ponedjeljak, 23. ožujka 2026. s početkom u 9 sati u Maloj dvorani Gradske knjižnice i čitaonice Ogulin.
Sanja Graša je knjižničarka opsjednuta svojim psom i kunićem, ovisnica o kavi, knjigama, glazbi, narančama, pop kulturi, tetovažama, pirsevima, crvenim ruževima, vegetarijanka, strastvena mrziteljica ljeta koja ne može podnijeti tišinu zbog čega joj uvijek nešto svira u pozadini. Piše kratke priče i poeziju koje objavljuje, povremeno, na blogu Bijeli šum. Nikad neće napisati neki roman, ali je zato napisala priču o svom psu „Saškine čokoladne pustolovine“, koja je postala slikovnica.
Autorica o knjizi kaže: “Saškine čokoladne pustolovine nastale su slučajno. Jedna od velikih želja uvijek mi je bila udomiti psa. Odraslog, mladog psa kojem ću moći pružiti dom kakav zaslužuje. Čim sam imala uvjete za to, potražila sam jednog takvog u karlovačkoj udruzi za zaštitu životinja Najbolji prijatelj. Saša je svoj stalni dom čekala već dvije godine, nakon što je pola toga vremena provela u skloništu, a drugu polovicu na privremenom smještaju. Ne zbog svog karaktera, već jednostavno nije bila dovoljno fotogenična. Vjerojatno je pomalo klišej, ali tada nisam znala da ću tako upoznati jednu od svojih najboljih prijateljica, četveronožnu čokoladnu mazilicu koja uvijek sluša kad mi je teško, koja me razveseli svojim nepodopštinama i koja se veseli najviše na svijetu uvijek kad se vratim kući. Volim pisati pa se u jednom trenutku pojavila ideja da i Saša zaslužuje svoju priču. Prijatelj kojem sam povjerila tu svoju zamisao rekao mi je da sjednem i pišem, ideje pobjegnu, zagube se, nestanu. Pa sam sjela i pisala. Dotad su to uvijek bile kratke priče i poezija za odrasle tako da sam za mišljenje o tome kako napredujem u jednom trenutku pitala književnicu za djecu, Ivanu Francišković Olrom. Dala mi je mnogo savjeta o tome kako popraviti tekst i na što paziti, a na kraju je rekla i da bi je željela objaviti u svojoj Nakladi Šumek. Ona je predložila i varaždinsku ilustratoricu Sanju Kolenko kao osobu koja će Saškinu priču, na kraju, prikazati u lijepim, pomalo retro, smeđim, narančastim te zelenim bojama i toplim prizorima. Cijeli taj proces izdavanja slikovnice postao mi je još draži kad smo zajednički odlučile da dio od njezine prodaje ide Sašinoj udruzi iz koje sam je udomila.”
Priča je namijenjena djeci od vrtićkog uzrasta do nižih razreda osnovne škole. Iako možda na prvu djeluje tužno, ima dva sretna završetka s dva glavna lika koji su pronašli pravi dom za sebe. Imati kućnog ljubimca velika je odgovornost i velika odluka te je to, prije svega, glavna poruka Sašine priče. Nakon što postanu suvišni, iz različitih i često neopravdanih razloga, mnogi od njih ne pronađu novi smještaj i prepušteni su sami sebi ili završe u skloništima gdje tužno čekaju, ponekad i jako dugo.