Povodom obilježavanja Međunarodnog dana bijelog štapa 2. listopada 2025. u Gradskoj knjižnici i
čitaonici Ogulin gostovat će Vojin Perić, poznati glumac i ravnatelj kazališta za slijepe i slabovidne
„Novi život“ i pjesnik. Govorit će o svojoj pjesničkoj zbirci „Kako miriše nebo“ te o pjesmama iz
nove zbirke koja će biti objavljena sljedeće godine. Pjesničku večer uveličat će i Mario Kovač, poznati
glumac, redatelj i pjesnik projekcijom filma o Knjižnici za slijepe te članovi Kluba ljubitelja poezije s
voditeljicom Zvjezdanom Jurjević.
O Vojinu Periću
Vojin Perić, rođen je u Sarajevu 2. prosinca 1959. godine, a zbog gubitka vida, nakon osnovne škole
dolazi u Zagreb, radi nastavka školovanja.
Od 1980. angažiran je kao glumac u Kazalištu slijepih i slabovidnih “Novi život”, gdje 2002. godine
postaje i ravnatelj. Utemeljitelj je i organizator jedinog međunarodnog festivala kazališta slijepih BIT
(Blind in theatre/Slijepi u kazalištu), a ove godine održati će se 13. BIT. Predsjednik je Hrvatskog
Saveza slijepih od 2006. do 2024. godine te zastupnik u Skupštini Grada Zagreba od 2017. do 2021.
godine.
- primljen je u Hrvatsko društvo dramskih umjetnika i dobiva status glumca.
- godine, na prijedlog Ministarstva kulture, odlikovan je Redom Danice hrvatske sa likom Marka
Marulića, za posebne zasluge u kulturi.
Pored profesionalnog bavljenja glumom, bavi se pisanjem poezije i kazališnih komada.
Okvir za cjelokupno djelovanje Vojina Perića, jest art aktivizam i borba za status i dostojanstvo osoba
sa invaliditetom.
Zbirku pjesama „Kako miriše nebo“ objavljuje 1990. godine, a za Novi život napisao je četiri dramske
predstave za odrasle („Tražim posao“, „Lopovluku nigdje kraja nema“, „Kupujte Hrvatsko“, „A kako
vi vodite ljubav“ i u suradnji s Petrom Radin predstavu „Kako je tabu tražio slobodu“). Napisao je i
dvije predstave za djecu („Kako se pravi pjesma“ i „Čovječja ribica“).
Trenutno radi na novoj zbirci pjesama koja će biti objavljena 2026. godine.
Vojin Perić o svom pjesničkom stvaralaštvu navodi:
„Za mene je pjesnik velika riječ, pa se bojim koristiti taj status u prvom licu i u svom slučaju. Da,
pišem svaki dan, dišem sa poezijom i bez obzira na izdane zbirke, uživam u mozaicima riječi, srećim
sam sebe i takav bivam svima nekako draži.
Iako slike vremena dok me je svjetlo častilo svojim bogatstvom polako blijede, pokušavam otvoriti
imaginaciju i progovarati nekim svojim terminima, nekim dušinim svjetlom kojega sam sve svjesniji.
Iako me to svjetlo često odvede u apstrakciju, mislim da umjetnost to sve više treba, jer svakodnevlje
postaje sve suhlje i sve ekraniziranije.
Poezija nije instant, nije apstrakcija koju ti netko drugi diktira, nije ribica koju su ulovile društvene
mreže, moja poezija je od mene odvaljena kao ljubav od voljenja, kao suština od besplodnog
naklapanja.
Volim se u svojoj poeziji – onako kao nebo u moru, kao trepet sunca u rijeci, volim se jer sam svoj bez
natruhe narcizma ili banalne samodopadnosti.
Moje stvaralaštvo ima dvije savršene inspiracije, pa time biva puno slika i iluzija, ima moju suprugu i
moju kćer, koje će do kraja mene ostati do kraja neispričane pjesme.“