U Gradskoj knjižnici i čitaonici Ogulin imate jedinstvenu priliku razgledati plakat o Prvom dječjem crkvenom zboru koji je osnovala sestra Družbe Presvetoga Srca Isusova, č. Celina Mušak nakon dolaska 1956. u Župu sv. Križa Ogulin.
U Župu sv. Križa u Ogulinu 1956. godine došla je sestra Družbe Presvetoga Srca Isusova, č. Celina Mušak. Kao vrsna orguljašica, ubrzo je osnovala dva pjevačka zbora: zbor odraslih i dječji zbor. Dječji zbor brzo se povećavao. U njemu je bilo i više od pedesetero djece rođene između 1947. i 1953. godine. Probe su se održavale dvaput tjedno. Časna je svirala na harmoniju. Napisala bi tekst pjesme i objesila ga na štipaljku na koru. Svaka proba završavala je molitvom Zdravo Marijo i zazivom: Sveta Cecilijo, moli za nas!
Pjevale su se lijepe pjesme kao Sa nebesa sad će doći i S rajskih visina evo te k nama, poslije podizanja S neba sad si sašao k nama, ulazna Na lica mi padamo, zatim prikazna pjesma Svemožni Bože, milosti vrelo, te marijanska Marijina smo djeca mi. Omiljena pjesma dječjeg zbora bila je Danak svaki Božjoj Majci dajmo hvalu, dajmo čast. Solistice u dječjem zboru bile su Marija Palalić, Ankica Ceranić i Bernardica Belina. One su u došašću najčešće pjevale pjesmu Visom leteć ptice male.
Kako je s godinama prva generacija djece odrastala, tako ih je č. Celina premještala u zbor odraslih. Istovremeno je okupljala mlađu djecu i stvarala novi dječji zbor. Djeca ove druge generacije rođena su u razdoblju od 1954. do 1960. god. i u zbor dolaze u dobi od sedam do trinaest godina.
Za rad na ovom projektu, Ankica (Ceranić) Salopek i Verica Matić, koristile su se dvjema fotografijama dječjeg zbora iz 1960. godine po kojima su u prvoj generaciji identificirale imenom, prezimenom i ostalim podatcima četrdeset šest pjevačica. Prema fotografiji iz 1968. godine u drugoj generaciji identificirale su dvadeset jednu pjevačicu.
Ovo su prikupljena sjećanja na zbor:
Marija (Palalić) Frković:
Vrijeme kad sam počela pjevati u dječjem crkvenom zboru u mojem je sjećanju obojeno najradosnijim bojama. S majkom sam dolazila na zornice. Bio je još mrak, zima s puno snijega. Stanovali smo u Žegaru, na pilani, dosta daleko od naše crkve u središtu grada. Otac, visok čovjek, u bucama, čiji je rub bio u visini mojih očiju, pamtim još i danas, “prtio“ je stazu ispred nas. U crkvi je majka bila u klupi na ženskoj strani, a ja tik uz ogradu pred oltarom. I pjevala sam iz svega glasa. Jedno jutro č. s. Celina povela me na kor. Sve mi je bilo prekrasno! Lusteri s puno svijeća, oslikani medaljoni na crkvenom stropu, s kora su mi bili tako blizu! Još nisam išla u školu i dijete u meni radovalo se i pjevalo svim srcem! Visom leteć ptice male bez imalo straha pjevala sam solo, a onda je zbor i narod dodavao: srca gore, evo zore. To mi je i danas najdraža adventska pjesma. Još je jedna draga mi pjesma koju smo pjevali prije Pretvorbe, ali ju danas rijetko čujem Sveto, sveto, sveto, sveto i presveto što j’ od Majke rođeno, od Prečiste Djevice. A da bih bila ipak malo viša od ogradnog zida na koru, tata mi je napravio malu klupicu na kojoj sam stajala. (Kažu da su je donedavno viđali na koru!) S. Celina vodila je strogu evidenciju naših dolazaka na zornice te na svibanjske, lipanjske i druge pobožnosti. Redovitost je nagradila krunicom, sv. sličicama ili medaljicama, što nas je jako radovalo.
Ankica (Ceranić) Salopek: Od č. Celine učila sam kako ću se ponašati u crkvi. Gledala sam ju i oponašala. Rado sam odlazila na pjevanje kao i moja starija sestra Marija. Bilo je trinaest obitelji iz kojih su išle po dvije sestre, a iz obitelji Bertović čak četiri: Marija (Ičica), Katica, Ankica i Mira.
Katica (Puškarić) Blašković: Uvijek se rado sjetim kako smo kao djeca zdušno pjevali Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome. Tada se često molila Zlatna krunica Presvetom Srcu Isusovu, a mi smo je pjevali. Glumila samu raznim priredbama za blagdane. Naš župnik, biskup Josip Pavlišić i vlč. Juraj Petrović bili su velika podrška našem zboru.
Milkica (Stipetić) Trninić: Još i danas pamtim dane kada smo imali naše pjevačke probe. Bilo je to utorkom i petkom u pola jedanaest. Časna je s nama djecom pripremala priredbe, igrokaze, recitacije i programe za različite prigode. Nije nikad bila ljuta. Kad nas je poučavala, činila je to pažljivo i odmjereno. Pamtim njezin osmijeh.
Ivanka (Marković-Lakinka) Domitrović: Rado sam gledala u časnine prste dok svira. Dobro sam ih zapamtila jer mi je kao djetetu pažnju privlačio njezin prsten – križić kakvog nisam prije nikad vidjela.
Štefica Matić: Sve časne toga vremena nosile su crni šlajer s bijelim uštirkanim dijelom na čelu, (frontin) oko lica, ispod brade i na prsima (šogol), a kojeg sam ja, gledajući č. Celinu, doživljavala kao oklop koji joj jako steže lice. Pitala sam se može li ga uopće skinuti i spava li u njemu. To su bile moje dječje „povremene brige“.
Marjana (Boban) Magdić: Časna nas je okupljala, sve nas prigrlila, s njom nam je bilo lijepo. Imala je velik ugled i zbog nje smo svugdje na izletima i hodočašćima bili lijepo primljeni i počašćeni.
Verica Matić: Rado sam odlazila na naše pjevačke probe. Imali smo ih na velikom koru, a nekad i na tzv. malom koru iznad sakristije na koji smo se rado penjali strmim, vijugavim stepenicama. Kad bismo silazili, nastajala je gužva, sudarali bismo se jedni s drugima i padali. To je bilo veselo. Na pričest smo uvijek silazili s kora, a kad bismo se vraćali, na stepenicama bi nastao zastoj jer smo imali običaj klečati na njima i u sebi se kratko pomoliti. Časna nas je čekala sjedeći za harmonijem s pripremljenom pjesmom. Na probama smo bili dobri. Između uvježbavanja pjesama časna je imala običaj ispričati nam neku crticu koja bi poticajno djelovala na naš rast i razvoj. Ona nas je motivirala za pjevanje u zboru. Imala je pedagoškog takta. Za vrijeme proba često nas je obilazio vlč. Jure Petrović koji je imao očinski odnos prema nama. Jednom je došao pred kraj probe kad smo mi već bili spremni poći kući, a časna je započela molitvu. Onda je velečasni rekao: Sestro, Vi djecu umirujete molitvom, a oni se trebaju umiriti prije nego Vi počnete moliti. A časna ponizno kaže: Daaa, velečasni. Č. Celina nas je poučavala, ali je i majčinski tolerirala naše dječje nestašluke. Bilo je teško vladati s tako puno djece. Ona se zanimala za naše obitelji, poznavala je naše roditelje, vodila je brigu o svima nama. Kad smo jednom tek došli na probu, s velikom važnošću nam je rekla: Djeco, danas naš Pave Bertović iz velikog zbora polaže maturu. Sad ćemo se pomoliti da dobro položi. Časna nas je tješila i hrabrila. Rado se sjetim kako nam je u takvim trenutcima znala reći: Djeco, Bog svojih ne zaboravlja!
