U petak 17. travnja smo u Gradskoj knjižnici i čitaonici Ogulin imali priliku poslušati jednu drugačiju, manje uobičajenu i poznatu priču o našoj najvećoj planini, Velebitu. Kao osoba izrazita poštovanja i ljubavi prema prirodi, koja je većinu svoga života posvetila planinarstvu, Zvonko Trdić podijelio je svoje dojmove, iskustva i saznanja o ovoj planini, njezinim prirodnim ljepotama, prvim istraživačima i planinarima, ljudima koji su ondje živjeli i njihovim životnim navikama.
Nakon kraćega uvodnog dijela o području rasprostiranja, geografskim i reljefnim osobitostima, stupnjevima zaštite cjeline i pojedinih predjela, pojašnjeni su počeci i razvoj planinarstva na Velebitu. Iako je oduvijek plijenio pažnju planinara, zanimljiv je podatak da prvi posjetitelji Velebita, kao i ostalih naših planina, nisu bili planinari, već znanstvenici – botaničari i geolozi, mahom strani, a kasnije i domaći. Njihovo publiciranje fantastičnih nalaza, osobito o endemičnim vrstama, široko je populariziralo Velebit kao izuzetno područje i stanište niza biljaka, jedinstvene morfologije koja svjedoči o čudesnoj moći prirode.
Zvonko Trdić govorio je i o poznatijim planinarskim domovima i skloništima, posebno istaknuvši doprinos obitelji Vukušić, čiji su članovi već treću generaciju domari na Zavižanu. Osvrnuo se i na kanjon Velike Paklenice – najveću alpinističku stijenu, gdje su naši vrhunski aplinisti penjali svoje prve smjerove, a potom kretali u pohode na visoka gorja. S osobitim je poštovanjem prikazao doprinos ing. Premužića koji je najneprohodniji i najljepši dio Velebita, Rožanske kukove, učinio jednostavnom šetnicom i tako omogućio dostupnost ostalim posjetiteljima.
Posebno je zanimljivo bilo slušati o Zvonkovim osobnim iskustvima s Velebita. Ispričao nam je kako je izgledao njegov prvi ozbiljniji, šestodnevni pohod 1972. godine od Zavižana do Paklenice u društvu prijatelja Kreše Rendulića. Iako su njegovi posjeti Velebitu bili nebrojeni, svaki sljedeći donosio mu je novo iskustvo i oduševljenje. I danas ga najviše veseli i ispunjava obilazak omiljena izvora na Štirovači. Prema njegovim je riječima Velebit više od planine: “Jednom kada te uhvati, ne pušta. Velebita nikada dosta.”
Drugi je dio predavanja bio posvećen stanovnicima Velebita – Podgorcima. Iako surov i nepristupačan, Velebit je bio mjesto življenja, a način života, snaga volje, domišljatost i izdržljivost ovih ljudi vrijedna je divljenja. Njihov je život fotografski dokumentirao dr. Radivoj Simonović. Zvonko Trdić o životu je ovih ljudi čitao u brojnoj literaturi koju pažljivo prikuplja cijeloga života, a s obzirom na to da planinu nikada nije doživljavao jednoznačno, puno je vremena posvetio i razgovoru s tim ljudima. S punim poštovanjem prikazao je njihov tradicijski način života, obradu zemlje, graditeljsko umijeće, odnos prema pokojnicima, njihova vjerovanja i navike.
Predavanje o Velebitu završeno je sljedećim riječima: “O Velebitu bi se moglo ispričati tisuće priča, a svaka bi bila posebna na svoj način. Velebit je planina koja oduzima dah i samim time nas, ljude, posjetitelje i promatrače, smješta na mjesto koje nam u prirodi zapravo i pripada – vrlo nam rječito pokazuje koliko smo sitni, mali, neznatni i tako nemoćni prema veličanstvenim silama prirode.”
Zvonko Trdić ovom je prilikom najavio i svoja sljedeća dva predavanja – o Kleku i iskustvima u alpinizmu i visokogorskom planinarenju. Veselimo se!
Izvor: Katedra Čakavskoga sabora Modruše
