U četvrtak 26. lipnja 2025.g. u prostoru male dvorane Gradske knjižnice i čitaonice Ogulin održan je 20. ti susret Kluba ljubitelja poezije.
Ovaj susret posvetili smo 160-toj godišnjici rođenja irskog pjesnika i dramskog pisca Williama Butlera Yeatsa koji je uvršten u red najplodonosnijih književnika dvadesetog vijeka. Uz Bernarda Shawa i Jamesa Joycea jedan je od najzapaženijih pisaca engleskog jezika.
OTOK NA JEZERU INNISFREE
Ustat ću sada i poći, pravo na jezero Innisfree:
Kolibu ću sagradit´ od pruća i gline.
Imat ću šest redova graha i košnice plesti,
Živjet ću sam sred zujanja i miline.
I mir ću tamo naći, što kaplje u ritmu sporom,
S velova jutra, dok cvrčci razgore iskre žarke;
Tu blistava je ponoć, i purpur gori zorom,
A večer zaleprša krilima konopljarke.
Ustat ću sada i poći, jer vazda sa mnom živi
Pljuskanje jezerske vode, što rub je obale drži;
Bilo da cestom kročim, il´ gazim pločnik sivi,
U srcu ja ga čujem, u samoj srži.
W.B. Yeats rođen je 13. lipnja 1865.g. u Dublinu. Pjesnikovo odrastanje bilo je okruženo umjetnošću. Otac John i brat Jack slovili su kao poznati slikari dok su se sestre Elisabeth i Suzan Mary bavile primjenjenom umjetnošću. Školujući se u Erasmus Smith High School u Dublinu u čijoj se blizini nalazio očev atelje u koji je često zalazio, tako je imao priliku upoznati brojne dublinske umjetnike koji su mu omogućili doći do novih spoznaja i doprinijeli pjesnikovom duhovnom razvoju. Za ljetnih boravaka u Sligou majčinom rodnom mjestu u grofoviji na zapadnoj obali Irske , uvijek je iznova otkrivao magičnost krajolika bogatog folklorom i drevnim legendama koji su ostavili izniman trag u njegovim djelima i uvelike odredili pjesnikovu stvaralačku budućnost. Irski mitos, pučke legende ključne su teme i motivi Yeatsovog stvaralačkog opusa. U ranoj mladosti počeo je pokazivati interes za magiju, ezoteriju i misticizam, uopće.
Yeats se u svojim djelima protivio okoštalom racionalizmu i vulgarnom materijalizmu doba u kojem je živio; pokušavao je spojiti elemente teozofije i spiritizma s idejom irskog nacionalnog preporoda. Kompleksnost života i djela W. B. Yeatsa, te neizmjerna ljubav prema Irskoj govore u prilog činjenici da je nakon okončanja irskog rata za nezavisnost 1922.g. postao senatorom. 1923.g. dodjeljena mu je Nobelova nagrada za izniman doprinos irskoj literaturi i kulturi općenito. Preminuo je u Francuskoj, u Mentonu 28. siječnja 1939.g.
Obljetničarski zapis „U potrazi za tajnom iza zbivanja“ objavljen u Viencu Matice Hrvatske završava konstatacijom: Yeatsovo je djelo, pogotovo njegovo pjesništvo „prelijepa uzvišena stvar“ pjesnička stvar kakve više nikada neće biti.
Univerzalnu ljepotu i simboliku, interpretirajući Yeatsove stihove približili su nam Željka Lipošćak, Anita Brozović Šolaić, Ljubica Gašparović, Ljiljana Mamić i prof. Višnja Lipošćak.
Zahvaljujući svemoćnoj tehnologiji video pozivom pridružio nam se ogulinski pjesnik Marko Grba kojemu je W.B. Yeats apsolutni pjesnički uzor i razlog zbog kojeg je počeo pisati poeziju. Doznali smo kako je pomno iščitavajući Yeatsovu poeziju spoznao njezinu svekoliku širinu, fasciniranost lirsko-epskim-dramskim elementima, simbolikom drevnosti kojima obiluje poezija irskog barda, tek su neki od razloga zbog kojih je pjesništvo postalo sastavni dio Markovog života. Koliko je istinski privržen liku i djelu W. B. Yeatsa najbolje kazuju stihovi koje mu je posvetio:
Pokloni se pred grobom, dotakni mu srce!
(Pred grobom W. B. Yeatsa, Drumcliffe, Co. Sligo)
Pokloni se pred grobom, dotakni mu srce!
Uspni se na goru: s vrha odzvanja njegov glas!
Stariji od njegova imena,
Stariji od roda njegova,
Iste dobi s gorom Bena Bulbena.
Nakon dugih duhovnih priprema,
(Jer koraci slijede duha let),
Tragom slave svetih ljudi s ovog otoka,
I jednog među njima, ovjenčanog pjesnika,
Krenuh od Dublina, grada svetog Patrika,
Prema zapadu, poprijeko otoka, slijedeć
Stazom preostalom iza ledenjaka,
Drevnom magistralom Eskera,
Kojom je Irac kročio od pamtivijeka,
U želji da se nagleda, na obalama Galwaya, moćnog Atlantika.
Gotovo istom silinom, ali nejednakom moći,
K´o što valovi oceana biju stijene Mohera,
Nemilosrdni udarci sudbine snalazili Irca;
Tjerali ga s Istoka na zapad otoka misleć, neće se održati!
Al opstajao i opstaje i ribar i pastir, i lutalica guslač,
I lako se – u slobodarskom duhu – sa svakim od njih sporazumijeva.
Popneš li se, dakle, na Goru, i pogled uputiš Oceanu,
Nigdje ničega – tisuću milja – sve do obala Novootkrivenih Zemalja:
Oboriš li pogled prema ubavoj dolini, prema zaljevu što je k´o slika;
Podalje od seoske crkvice, od drevnog križa:
U samotnoj kolibici, bez krova,
Pod naletima valova…
Njegovo srce uzmiče…
Obogaćeni novim poetskim otkrićima i dobrom energijom s radošću iščekujemo idući susret koji ćemo realizirati 18. kolovoza 2025.g.
Zvjezdana Jurjević
