Povodom izlaska zbirke pjesama Marka Grbe „Oda praznom prostoru“, u nakladi Ogranka Matice Hrvatske u Ogulinu i njezine promocije, donosimo vam izvrstan literarni osvrt profesorice Đurđice Jureše.
“Prije svega željela bih čestitati i zahvaliti svim sudionicima koji su svojim svesrdnim angažmanom doprinijeli objavljivanju pjesničke zbirke autora Marka Grbe „Oda praznom prostoru“ s proširenjem naslova „i druge meditacije“.
Ona nije samo trajni spomen na trenutke nadahnuća i pjesničke evokacije te osobnih doživljaja autora već i poseban doprinos sveukupnom današnjem književnom stvaralaštvu u nas.
Dirnuta sam i time što mi je darovan primjerak zbirke s posvetom, iako mislim da sam samo usputni sudionik, privučena motivima i izvornošću pjesnikova svijeta, kao i povjerenjem što sam s nekolicinom pjesama upoznata putem telefona i prije njihove objave.
Osvrnuti se na pjesme gospodina Grbe moguće je jedino na osnovi osobnog susreta s njegovim pjesmama, polazeći od vlastitog afiniteta i iskustva u doživljaju poezije općenito. Govor o pjesmama znači zastati nad svakom od njih, jer je svaka pojedinačno zaokruženo djelo – motivom, jezikom i izričajem, ritmom, oblikom, metaforikom te asocijacijama i dojmovima koje izazivaju. Svaka je zasebno ogledalce u kaleidoskopu pjesnikova osobnog, premda svestranog uvida u stvarnost; u njegovu intimu, duh i osjećaje, znanje i iskustvo; sjećanje i vizije. One otkrivaju uočene suprotnosti, nemire, sumnje; želju za skladom i spokojem u transcendenciji.
U traganju da izrazi što ga je zaokupljalo u očaravajućim krajolicima na brojnim samotnim putovanjima, u potrazi za onim što drugi nisu zamijetili, autor definira vlastitu poetiku proklamirajući u pjesmi „Rudokop znanja“ sljedeće: „Moj pristup je uvijek nastojati prodrijeti do srži u više pravaca, a tek potom popunjavati praznine.“ Taj je CREDO potvrdila pjesma „Oda praznom prostoru“, čiji je naslov preuzet za naslov cijeloj zbirci. Ovakav pristup svojstven tek nekima, a ostaje skriven onima koji se zadovolje pogledom na površinu, bez zanosa i zarona u pravi smisao svega.
Autor sugestivno vodi čitatelja kroz slojevitost pjesnikove misli; njegovo znanje, iskustvo, introspekciju. Navodi nas da vidimo, zagonetnost i steknemo, čuđenje nad svim aspektima života. (Kao što reče A.B. Šimić: „Pjesnici su čuđenje u svijetu“). Potiče nas da se poput pjesnika, zamislimo nad nepredvidivosti i neprotumačivosti povijesnih mijena. Da nas privuče ushitom nad ljepotom umjetničkih djela i genijem njihovih stvaratelja, da nas iznenadi simbolikom neodgonetnutih spomenika; da nas usmjeri prema onome što je uzvišeno i humano – prisutno i u mikrokozmu i u univerzumu. „Makar tragom jednog puža“, kaže autor: „Pođi polako, pjesniče.“ U tom se očituje pjesnikov hod kroz život i poeziju. S vjerom u osobnu snagu, vlastiti integritet i neporecivost svega, što smatra vrijednošću – od idile djetinjstva do pomirenošću sa smrti, pjesnik nas oplemenjuje i vraća samopouzdanje.
Iako je gospodin Marko Grba prvenstveno intelektualno oblikovan prirodnim znanostima – fizikom, kemijom i matematikom (odakle je posegnuo za nekim motivima, što je neosporno originalan doprinos cjelokupnom spektru motivike naše poezije), on ostaje ponizan znalac pred možda teško dokučivim tajnama svemira. Jednak mu je stav pred velikim umovima znanosti im kulture.
Pjesnikova trajna zapitanost o smislu svega, daje njegovoj poeziji filozofsko – etičku dimenziju. Brojne je pjesme posvetio prijateljima, svojim ljudskim i pjesničkim uzorima, rodbini, ističući jasno svoju moralnu i intelektualnu zahvalnost.
Iako je naslov zbirke „Oda praznom prostoru“ a u istoimenoj pjesmi zaključuje autor s gorkom ironijom: „Sve je šuplje, šuplji ljudi;“ ova je knjiga zapravo nešto posve suprotno od praznine. Ona doduše negira ovisnost o materijalnom, osjetnom, ali upravo himničkom intonacijom, otkriva suptilnu, osjećajnu i etički izgrađenu pjesnikovu osobnost. Ova je zbirka djelo stvaralačke, produhovljene meditacije o svemu što pjesnik otkriva ili uočava, što potpuno opravdava dodani dio naslova.
Nasuprot praznini (a pjesnik kao fizičar i kemičar zna da je bitni i najveći dio elementarne čestice – atoma upravo praznina) on izgrađuje novi svijet svoje a drugima ponuđene imaginacije, što jasno obznanjuje u pjesmi „Zametak“:
„Suprotno vjerovanju, ne treba pjesmi
traga na papiru – u tvari,
Nije to njeno prirodno okružje;
Pjesma, to je duh, živi duh u kretanju,
I samo dok se kreće živi – u stvaranju,
Stvara.“
Praznina je zapravo, nezaposjednut, ponuđen prostor; on ne koči, ne sputava, ne diktira; tek omogućuje uzlet u slobodu. Praznina je i poziv da je se ispuni. Zato je pjesnik doživljava kao mjesto osobnog očitovanja i postignuća. Autorova otvorenost duha nadvisuje ograničenosti svakodnevice i tvarnog – čini vidljivim ono što je nevidljivo. Razotkriva i rasvjetljuje sumorne putove stasanja čovječanstva, uvjetovanih unutarnjim i vanjskim zaprekama, spoticanjima, nepravdama, patnjama, posvjedočenom sveopćom prolaznosti i propadanjem. No ujedno i uzletima duha i stvaranja – bilo znanjem, kulturom, umjetnošću; uvijek zauzimajući se za ono što je plemenito i uzvišeno, jednom riječju humano, kao u pjesmi „Ono pamte pedeset tisućljeća.“
Grbine su pjesme pisane standardnim jezikom u slobodnom, nevezanom stihu, najčešće ritmom misaono završenih redaka ili strofa različitih dužina. Ali su česta i tzv. prekoračenja, kad misao nadjača ritam i metar. No autor poseže i za arhaizmima ili neologizmima, kao u pjesmi o obratu vlastita stanovišta „Promijenjeni zor.“ Naime, u nekoliko je pjesama autor iskazao svoju opčinjenost govorom – jedinstvenom sposobnosti čovjeka i darom pjesnika. U pjesmi „Čudotvorac“ ističe: „Nema većeg čuda od govora…“
Neke su pjesme ili njihovi dijelovi koncizni poput haiku, a nekima dosiže epsku širinu poema, od kojih je najimpresivnija „Simfonija sjena“. Poetska virtuoznost posebno je dosegnuta u pjesničkim minijaturama nastalim kao promišljanje nad trenutačnim impresijama viđenog, kao u pjesmama „Jato“, „Dva labuda“ ili „Listići“.
Simfonijski orkestrirana, ova je zbirka pjesama intonirana najčešće osjećajem samoće i izdvojenosti; sjetom nad spoznajom neumitnog propadanja i smrti, elegičnom nostalgijom zbog neispunjene čežnje i nedoživljene ljubavi u tek dotaknutim spomenima na nju.
Pjesme Marka Grbe, kao u nekom luku, koje se, poput razdjelnice sila nadvija nad zbirkom, unatoč melankoličnom prizvuku njihova sadržaja, trag su nadahnutog pregnuća talenta, znanja, a napose savjesti, koja je, kao i u Kranjčevićevom „Zadnjem Adamu“ trajno zapitana nad sudbinom čovjeka i svijeta.
Kao u nekom klimaksu, autor se zaustavlja pred pitanjima iskona, najviših načela i neoborivih putokaza za puninu života i dotiče se nadnaravnog u relaciji prema vjeri i, konačno, Bogu.
Zanimljiva je i grafička oprema ove zbirke u suglasju s njenim duhom. Stremljenje u visinu (makar ukošeno jednog graditeljskom rukom sazdanog dijela na naslovnici, sa strogošću geometrijskih linija dekoracije, u stilu s početka prošlog stoljeća – onog stoljeća koje je obilježeno vrtoglavim napretkom, a okrvavljeno najstrašnijim ratovima te polarizacijom čovječanstva po svim mogućim parametrima, odgovara univerzalnom, kozmopolitskom životnom nazoru autora. To se na neki način dopunjuje ilustracijom na stražnjim koricama – slikom autora kao putnika – davnog moreplovca s galije, koji hrabro isplovljava u otkrivanje novih svjetova.
Iz podlistaka i biografske bilješke vidljivo je da su pjesme nastajale u dužem vremenskom razdoblju. Mnoge su od njih već objavljene u našim i stranim recentnim časopisima. Neke su pisane na engleskom, a neke su objavljene u prijevodu. To pokazuje da je autor već dugo posvećen stvaralaštvu i prisutan, premda zatajno, na književnoj sceni. Motivi su se s vremenom umnažali otkrivajući sve novije poetske, ali i životne interese.
S nadom pratimo pjesnikov rad i priželjkujemo bar još jednu objavljenu zbirku.”
Sa zahvalnošću i poštovanjem,
Đurđica Jureša
Zbirka pjesama raspoloživa je za posudbu u tri primjerka u našoj knjižnici, a možete ju kupiti u knjižari Školska knjiga u Ogulinu.