U četvrtak 22. svibnja 2025g. u prostoru male dvorane Gradske knjižnice i čitaonice Ogulin održan je 19. ti susret Kluba ljubitelja poezije. Svibanjski susret bio je u znaku obilježavanja 43. godišnjice smrti veoma cijenjenog hrvatskog književnika, književnog kritičara i povjesničara književnosti, Josipa Pupačića. Susret smo započeli video snimkom pjesme „More“ u briljantnoj izvedbi Zrinka Kapetanića.
M O R E
i gledam more gdje se k meni penje
i slušam more d o b r o j u t r o veli
i ono sluša mene ja mu šapćem
o d o b r o j u t r o more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i d o b r o j u t r o kažem m o r e z l a t o
i d o b r o j u t r o m o r e more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru
***
Zvijezda da mi je biti
I živjet kao zvijezda
Negdje visoko, visoko.
Pa da netko za mene
brojeći zvijezde kaže:
Ono je moja zvijezda.
Zvijezda da mi je biti.
Josip Pupačić rođen je 19. rujna 1928.g. u mjestu Slime pokraj Omiša. Po završetku klasične gimnazije u Splitu odlučio se za studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je po završetku studija radio u svojstvu asistenta za stariju hrvatsku književnost. Dio radnog vijeka proveo je u Lyonu i Londonu radeći kao lektor i profesor hrvatskog jezika.
Ostao je upamćen po antologijskim pjesmama „More“ koja je zadobila epitet najljepše pjesme u povijesti hrvatske književnosti i „Tri moja brata“, pjesmi iznimne ljepote u kojoj se tankoćutnom izražajnošću suočava s tragičnim gubitkom trojice braće stradalih u Hidroelektrani na rijeci Cetini. Teme i motivi Pupačićeve poezije jesu začudnost djetinjstva, bogata lepeza uspomena, zavičajni krajolici. Objavljene zbirke stihova kojima je obogatio
svijet poezije, tek neke od mnogih, jesu: Kiše pjevaju na jablanima, Cvijet izvan sebe, Ustoličenje, Moj križ svejedno gori. Pjesnikov život ugasio se 23. svibnja 1971.g. u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku.
Začudnu ljepotu i toplinu pjesničkog izričaja Josipa Pupačića kazivanjem njegovih stihova podarili su nam Ljiljana Mamić, Ljubica Gašparović i prof. Josip Šibarić.
Kako bi čarolija svibanjskog druženja uz poeziju bila u potpunosti zaokružena i svima ostala kao draga uspomena, pobrinuli su se, interpretirajući svoje autorske stihove Davor Gašpić i prof. Josip Šibarić.
Pri kraju susreta obreli smo se u drevnom-mitološkom svijetu civilizacije Azteka kojeg su zorno dočarali stihovi ogulinskog autora Marka Grbe.
Iz ciklusa: Meditacije u Britanskom muzeju: XOCHIPILLI, PRINC PJESME
Mnogo drevnih bogova boravi u muzejima –
I mnogima je, doista, upravo tamo i mjesto;
Ali ne i ovome idolu:
Xochipilli ili Princ Pjesme,
U svoje vrijeme zaštitnik poezije, muzike i plandovanja,
Među onim naivnim i u vremenu čudesno zaostalim ljudima
Iz vremena prije konkvistadora
Koje su ovi ili iskvarili ili istrijebili.
Tada se zacijelo već moglo predvidjeti što će biti poslije:
Poput plime sverazorne, val za valom
Naroda sa Starog kontinenta
Obrušavat će se na narode novih kontinenata,
Plijeneći, uništavajući i istrjebljujući:
Pod barjakom gramzivosti i lažne pobožnosti,
Ili bi možda pametnije bilo reći:
Novi svijet izronio je iz njedara
Onoga što je kasnije prozvano Starim svijetom
Koji je skončao porađajući
Novo, deformirano biće.
Obilazeći oko idola od crvenog kamena, boje strasti, vatre,
Zamjećujem da je žalostan –
Princ Pjesme ne može biti sretan u muzeju,
Pod teškim osiguranjem i usred gomile znatiželjnih očiju,
Ali bez ijednog poklonika u okruženju.
I ja sam žalostan, svakog dana žalostan,
Dok gledam kako se, kap po kap,
Iz svijeta iscjeđuje radost poezije;
I na mjesto koje nastupa neka nezdrava raskalašenost,
Jalovo rasipanje riječima i buka;
Princ je jednako tako bio i progonitelj svih neumjerenosti.
Slijedeći susret zakazali smo 26. lipnja (četvrtak) u 18 sati.
Zvjezdana Jurjević