Wilhelm Grimm – 235. godišnjica rođenja
Na današnji dan 24. veljače 1786. godine rođen je Wilhelm Grimm – njemački književnik i filolog. Izložbom različitih izdanja tiskanih i zvučnih knjiga na hrvatskome jeziku braće Grimm, na dječjem odjelu Knjižnice, u okviru Mjeseca hrvatskoga jezika, obilježavamo 235. godišnjicu njegova rođenja.
Braća Grimm, Jacob i Wilhelm Grimm, jedni su od najpoznatijih njemačkih pisaca bajki uopće. Svoju popularnost stekli su sakupljanjem narodnih priča i pisanjem bajki što je rezultiralo objavom prve zbirke drevnih narodnih priča 1812. godine pod nazivom “Bajke za djecu i dom” koje je 2005. UNESCO uvrstio u popis nematerijalne kulturne baštine.
Velika je zasluga Wilhelma Grimma što je raznovrsnim, pa i izražajno neujednačenim narodnim pričama dao zajednički autorski oblikovan izraz i ujednačen ton, a da pritom nije narušio slikovitost narodnog iskaza. U Wilhelmovu stiliziranu izdanju tekstovi su dorađeni, jače je naglašena logička motivacija ponašanja likova, dodani su opisi i motivi iz drugih izvora stoga bajke opravdano nazivamo Grimmovim, a ne narodnim bajkama. Za života Braće Grimm objavljeno je sedam izdanja bajki, iako malo izdanje od pedeset izabranih bajki objavljeno 1825., koje je priredio Wilhelm Grimm, smatra se najprikladnijim za djecu.
Najpoznatije bajke su im: “Ivica i Marica”, “Kraljević žabac”, “Vuk i sedam kozlića”, “Pepeljuga”, “Matovilka”, “Snjeguljica i sedam patuljaka”, “Palčić”, “Zlatna guska” te mnoge druge.
Premda su bajke plod zajedničkog skupljanja i zapisivanja, konačno književno oblikovanje pružio im je Wilhelm koji je, za razliku od Jacoba, jezikoslovca i književnog kritičara, bio majstor opažanja i pjesničke tankoćutnosti.
Da bismo razumjeli ulogu koju su priče odigrale u prošlosti zapadne civilizacije, ako ne i svijetu, moramo imati na umu ono što su braća Grimm navela u predgovoru prvog izdanja: “Vjerojatno je pravo vrijeme za prikupljanje ovih priča, jer oni koji su se trudili sačuvati ih, još teže pronalaziti ih (da budemo sigurni, oni koji ih poznaju još uvijek znaju mnogo, jer ljudi mogu umrijeti, ali priče žive dalje). Tamo gdje priče još uvijek postoje, nikoga ne brine jesu li dobre ili loše, poetične ili vulgarne. Mi ih poznajemo i volimo ih samo zato što ih slučajno čujemo na određeni način i volimo ih bez razmišljanja. Pričanje ovih priča je izvanredan običaj – i to također priče dijele sa svim besmrtnim – da se nekome moraju svidjeti bez obzira na to što drugi kažu.”
