PRVA E-PRIČA – PROLJETNI SAN
Ovu priču su stvarali posjetitelji naše web i facebook stranice. Hvala autorima tekstova koji su stvorili priču.
PROLJETNI SAN
U zraku se osjeća miris proljeća. Sunce zrači ugodnom toplinom i poziva na izlazak u prirodu. Ana i Vedran su naprtnjače napunili neophodnim stvarima i krenuli prema Kleku. Na takav izlet se ne ide bez dobrog fotoaparata kojim će zabilježiti zanimljive detalje na koje naiđu putem.
Dobro znaju da je svaki trenutak, trenutak stvaranja. Svaki tren predstavlja nove mogućnosti . A put do diva Kleka nudi toliko prekrasnih slika, toliko emotivnih poruka. Oduvijek su bili zaljubljenici u prirodu, u proljeća koja bude cvrkutom ptica u rana još zamagljena jutra koja očaravaju svojom svježinom. Tako prozirna i jasna ! Kako su samo sretni ! Radost u ocima već u samom polasku nosi ih na krilima mašte u ove divne predjele pune zamamnog mirisa proljeća što svake godine ponovno oživljava ovu raskošnu ljepotu starca Kleka. Pogledi im se susreću sa prvim kukurjecima što sneno umivaju svoje oči u rumenilu sunca. Vrijeme je za prvu sliku, zaključi Ana. I dok je ona vadila fotoaparat ne bi li uslikala prvog dragog im proljetnog poznanika, Vedran je pogledom milovao njenu pojavu i sve, bas sve mu se činilo u ovom izletu prepuno čarolije već sa prvim koracima…
Dan prije polaska pozvali su staro društvo, no svi su kao bili “zauzeti” …Sjetio se dana kad ju je prvi put vidio. Za njega je to bila ljubav na prvi pogled! Izlet na Stožac prije godinu dana u društvu zajedničkih prijatelja! Ana je došla iz Zagreba, u posjetu sestrični koja je bila i njihova zajednička prijateljica. Vedran je na taj izlet uzeo svoju gitaru. Svirao je u trenutku Aninog pojavljivanja. Taj trenutak će pamtiti cijeli život! Nekakva trema, zbrka u glavi, pulsiranje srca ….i on više nije znao za sebe ali ni za gitaru. Kako su se svi smijali, dok su Anine oci sjajile. Svaki put prepričavaju taj njihov susret. Stožac je taoc njihove ljubavi.
A Klek, Klek im je poslije nudio čudotvorni napitak! Ta prirodna čarolija toliko ih je savršeno privlačila …
-Ana, čuješ li u daljini žubor srebrnih slapova?
– Ne čujem. Ja promatram meku, zelenu travu koja je izniknula iz plodne, kišom natopljene i suncem obasjane zemlje. U njoj se skupili cvjetovi, stidljivo pružajući glave prema toplim sunčevim zrakama. Sunce ih miluje i oni pod tim nježnim dodirom dižu šarene glavice uspravno i vedro. Leptiri oblijeću oko njih i šaptom pričaju što su sve vidjeli dok su letjeli prostranim zelenim livadama i prolistalim bujnim šumama.
– Ajmeee Ana, kako je divno trčati razdragan livadom, kada ti vjetar miluje lice, a ja se trudim bolje čuti taj šapat. Leptiri mi govore o šarenim cvjetovima, cvijeće šapuće o vedrom nebu i paperjastim oblacima koji plove iznad nas poput malenih bijelih čamčića.
– Vedrane, baš lijepo da smo krenuli planinariti do starog gospodina Kleka. Proljeće, sretna sam što si ponovno ovdje!
– Hoćemo li malo odmoriti?
– Možemo!
Sjeli su na obližnji kamen i tiho šaputali. Odjednom su čuli neke šumove. Zabrinuto su osluškivali hoće li se možda pojaviti bojažljiva srna koja se možda gosti mladom sočnom travom ili pak razigrane slatke vjeverice ili…
I tada, u jednom trenu, pojavila se prekrasna mlada djevojka, sva u bijelom…poput prave šumske vile! Zanijemili su. Jedino su im srca udarala poput kakvog crkvenog sata…Sva ljepota prirode utihnula je pred ovom magičnom ljepotom . Slijedećeg trenutka začuo se njezin umilni glasić
– Ovdje sam da ispunim zelju !
Izgovorivši to, nestala je….Vedran se okrenuo prema Ani …no ni nje više nije bilo… Probudila ga je snažna bol. Niz lice potekle su suze. Opet jedan od onih snova. Opet buđenje u realnosti, bez Ane. Pogledao je kroz prozor. Kiša je neumorno padala, baš kao i suze na njegovom licu. Nikad više proljeća neće biti ista. Ta stravična nesreća uzela im je sve. …No, ipak još uvijek ima nade u snovima, snovima sve češćim i češćim… snovima u kojima život za njih nije stao.
Tako prozirna i jasna…
I opet je zaspao, tražeći spas….
