Deseti susret Kluba ljubitelja poezije

U četvrtak 20. lipnja 2024.g. u prostoru male dvorane Gradske knjižnice i čitaonice Ogulin održan je deseti susret Kluba ljubitelja poezije.

Lipanjski susret posvetili smo poeziji slunjskog pjesnika Branka Pejnovića. Kao light-motiv u otkrivanju njegovog bogatog i raznolikog pjesničkog stvaralaštva činio se zanimljivim fragment iz nedavno objavljene poetske fotomonografije „Rastoke” čiji su autori pok. Nikola Živčić i Branko Pejnović.

Đuro Deželić, književnik i publicist, 1865. žali što mnogi njegovi suvremenici ne (pre)poznaju ljepote svoje domovine:

„Krasna naša domovina obilato je nadarena naravnimi divotami s kojih su druge inijezične pokrajine stekle veliku slavu. Učeni ljudi izobraženih narodah putuju daleko i preko mora, da vide i opišu čudesa naravi, a mi svojih ni kod kuće nepoznamo, drugdje su ta naravna čudesa tako mila…, a mi za svoja nismo ni toliko marili, da ih opišemo i učeći o njih mladež našu probudimo u njoj ponos domovine, koja ima svega, što drugud tolikom željom traže… Ako u nas i neima glasovitog vodopada Niagare, imamo ih ipak više…, a jedan od tih znamenitijih je slunjski, što ga čini nad Slunjem izviruća Slunjčica, koja se kod Rastoka… baca duboko u Koranu.”

Branko Pejnović rođen je 20. lipnja 1954.godine u Slunju. Nakon završenog školovanja od 1975.g. do umirovljenja radio je u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u Zagrebu. Iste godine započeo je svoj pjesnički put, no, osim što piše, rado govori poeziju drugih pjesnika, posebno, Cesarića i Jesenjina. Niz godina bio je vanjski suradnik Drugog programa Hrvatskog radia. Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća vodio je tradicionalnu Likovnu radionicu „Rastoke”, koja je okupljala brojne umjetnike iz zemlje i inozemstva. Poznanstvo s poetesom Vesnom Parun rezultiralo je cjeloživotnim prijateljstvom i odanošću. U čaroban svijet poezije Branka Pejnovića uvela nas je Ljiljana Mamić njegovim stihovima „Skretnice za pjesnike i ptice”. Nenad Turkalj doživljava ga kao pjesnika sjete koji svoju poeziju živi intenzivno, u nadahnuću trenutka. Ne voli, ali razumije ograničenost trajanja i neminovnost prolaznosti, rijeka mu je simbol vječnosti. Uvijek nanovo u svojim mislima i pjesničkim metaforama poigrava se vodom, njenim obalama i njenim protjecanjem.

„Rastoke su snaga sna,

ljubav pitoma i kaplja iskrena

što u huku i bjelini sja, u padu

vječni milijuni čestica

što traju k’o oči vremena.”

Tijekom večeri poslušali smo audio zapis iz zbirke pjesama „Rastočeni zavičaj” koji sam 2017.godine snimila na ogulinskom radiu u čast Pjesnikovog 63-eg rođendana.

… I velik san je onda sišo na me,

San crn i gluh. Al’ ja iz one tame

– Ko ronac biser s mračnog morskog dna –

Na sv’jetlo izn’jeh nešto, što mi cvjeta,

Nešto što sjajem vječnih zv’jezda sja.

Moj župnik stari

S osobitim pijetetom prisjetili smo se velikana hrvatske književnosti Vladimira Nazora. Rođen je 30. svibnja 1876. godine u Postirama na otoku Braču. Nakon studija prirodnih znanosti veći dio života proveo je radeći u prosvjeti. U prosincu 1942.g. zajedno s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem priključio se partizanskom pokretu. Od 1943.g. bio je predsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, a po završetku Drugog svjetskog rata sve do smrti predsjedavao je Prezidijem Sabora NR Hrvatske. Započeo je pisati u doba Moderne i u razdoblju 50-godišnjeg plodonosnog književnog stvaralaštva imao je značajan utjecaj na hrvatsku književnost. Smatran je pjesnikom legende i mita, plodne idile, snažne divljine prirode, pjesnikom heroizma i borbenosti, sunčanog žara i oluje, pjesnikom zdravlja i energije, volje i vjere. Umro je u Zagrebu 19. lipnja 1949 godine. Pjesmama „Čamac na Kupi”, „Gospa sviju sanja”, „Hrvatski jezik”, „Zvijezda mora”, Nazorovu briljantnu poetiku svojom interpretacijom dočarali su nam; Milan Radočaj, prof, Višnja Lipošćak, Inka Salopek i Danijela Tomić.

Posebnoj draži ove večeri doprinijeli su hvale vrijedni autorski stihovi prof. Josipa Šibarića, Danijele Tomić i Milana Radočaja.

Kao uvijek do sada i ovaj susret protekao je u atmosferi obiteljskog ozračja. Završili smo ga čudesnim stihovima ogulinskog pjesnika Marka Grbe, te sljedeći susret nakon ljetne stanke s radošću zakazali pod kraj rujna 2024.godine.

IPAK NE ODZVANJAJU ZVUCIMA GLAZBE NEBESA

Ipak ne odzvanjaju zvucima glazbe nebesa,

Mračni i prazni Svemir ne odaje zvuka,

Nema ni glazbe, ni zraka, ni daha –

Nije glazba tamo, vani, da je otkrijemo –

a nije ni u notnom zapisu:

Svod nebeski i partitura, to su mrlje u materiji,

Tek neume molekule,

Dok je glazba živa u nutrini ljudskog bića

Zapečaćena znakom Tvorca.

Zvjezdana Jurjević